Dok Dunav (feat. MIROSLAV ŠTIVIĆ)

Davno je bilo, ne ne bi spominjo imena Ko' nas je to prod'o i koja je bila cijena naših života što Bog je uzeo Il' nam dao, tri mjeseca pakla A onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim al' smo se predali hrabro Mjesec dana nakon što je umro Blago Zadro Al' je ostala gorčina u grlu koje me zedja Na pozive u pomoć da l' su okretali ledja Ko' je Ovčaru preživio Ne pitaj sta je prošo, u Stajićevu Nišu Ja sam u Mitrovicu o'šo 4 mjeseca logora, za svaki sekund ožiljak Pa izis'o u razmjeni kad je već bio ožujak Pa šta to znači da sam imao sreće Što sam ostao živ, imali tu nesreće veće Što sam vidio i čuo Ne to se ne da zaboravit Nema doktora što može ove rane oporavit Kao ni moju dragu što bolest uzela mi Još prošle godine, dok moja Sara ima 3 Ona me drži na životu Samo moja kćerka jeste i sjećanje Na moje dečke sa Trpinjske ceste Boli me sjećanje na dane slavne Dane ponosne, al' borim se I ne dam se dok Dunav tiho protiče I boli me istina što nema onih koje volim ja Pokriva ih zastava Nek sanjaju u sjeni hrastova A moja mala Sara o tom ne zna ništa Ona zaspe sa osmjehom i sanja igrališta, kolače i bombone, a ne bombe i komblone Ko njen stari, ne vidi proklete demone Ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada, ona ne zna ništ' o ovome I bolje da ne zna, nek je sretno djete Samo zna da tata guta neke roza tablete Kad ga boli glava, al' ne postoji taj prozak ni xanax za ove košmare uvučene u mozak Što mi ne daju uklonit barikade i klade Zakopavam mrtve u prošlost, a oni ih vade šta mi to rade ljudi ko da nisam sav svoj tresem se i drhtim, ko da nisam sav svoj Dok me kupa hladni znoj, nešto u meni kipi peku me naši haski, kundak života tuče Zaista boli vraški Opet sam poš'o, polako Jer više ne znam kako Borit se protiv toga nimalo nije lako I ko da nemam ništa drugo osim te granate Al' neka i to će bit dovoljno, ako se vrate Boli me sjećanje na dane slavne Dane ponosne, al' borim se I ne dam se dok Dunav tiho protiče I boli me istina što nema onih koje volim ja Pokriva ih zastava Nek sanjaju u sjeni hrastova O dragi Bože, kao da nije u snu Kada koljena od krvi, a ja stojim baš na dnu A oko mene poklani, streljani, pretučeni unakaženi, nevini i do smrti mučeni Odjednom i j tonem u krvavom blatu Al' mi Sara drži ruku I viče, ne dam svog tatu I onda nestaje sva tama Jer je anđeo nad nama Pa nam salje oblak na kojem je Sarina mama moja draga žena, bljesti od sunčevih snopova i smjeh moje kćerke, jači od milijun topova mi zagrljeni sretni Zato plačemo nas troje odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje Svi još uvijek lijepi, svi još mladi ko na slici i svi mi u glas kažu da je došao kraj bitci da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam Pa se izljubim sa svima i to im obećam Kažu zbogom i opet sve je isto ko i prije Silni Dunav, na vodotornju se zastava vije Ja se budim jer se Sara smije I ručice dvije mene grle oko vrata Tolika sreca u meni je Boli me sjećanje na dane slavne Dane ponosne, al' borim se I ne dam se dok Dunav tiho protice I boli me istina sto nema onih koje volim ja Pokriva ih zastava Nek sanjaju u sjeni hrastova