Upregnut ću svoga Sokola u zoru,
Kad se prvo sunce umiva na šoru,
Kada vjetri hladni Slavonijom pušu,
I zapjevam pjesmu Fabetu za dušu.
Oj sokole, ptico siva,
Ti podari njemu krila,
Neka vječno nad ravnicom bdije,
Ta široka duša Slavonije.
Kao da sad tiše Karašica teče,
Svoga Šovu rijeka zaboravit neće,
Sa svircima mnoge dočeko je zore,
A znali su reći i kad glumi ore.
Oj sokole, ptico siva,
Ti podari njemu krila.
Neka vječno nad ravnicom bdije,
Ta široka duša Slavonije.
Ta široka duša Slavonije.
